co-Creator

Odlomci iz knjige Emira Salihovica SPOZNAJ SAMOG SEBE

 

“Najveći naučni umovi koje je svet ikada video (Ajnštajn, Njutn, Tesla ...), i najistaknutije religiozne vođe, istovremeno su bili i posvećeni spiritualni tragači. Svaka razvijena i dobro integrisana ličnost bi zapravo trebala da ostvari kod sebe tu dobru i nužnu proporciju i harmoniju naučnosti, religioznosti i duhovnosti. Zašto je to neophodno? Pa zato što nauka nema etiku. Da je ima, u naučnim institutima ne bi se projekovali oružje i atomske bombe. Etike nema ni u duhovnosti. Da je ima, zar bi bilo toliko afera u spiritualnim grupama po pitanju zloupotrebe moći, novca I seksa? Ali, ako bi pak sve sveli samo na etiku, veru i disciplinu, ako bi suzili taj prostor za lično tragalašvo i pravo na greške, čovek bi, pak, zaglupeo i fanatizovao se, a sam život postao bi nepodnošljivo dosadan i monoton.

U vremenu u kome živimo, nauka i tradicionalne religije su veoma dobro utemeljene i prisutne u našem obrazovanju i svakodnevnom životu. U poređenju sa njima, ova treća oblast duhovnosti je sasvim malo zastupljena: literaturom, sistemima, institucijama ... Ona je društveno sasvim potisnuta, mistifikovana, sakrivena I nedostupna. A to je, zapravo, ono naše ishodište, krajnja realnost, od koje smo se procesom evolucije udaljili, i zaboravili se u povš{nim egzistencijalnim, statusnim i materijalističkim igrama. To je ishodište i neprekidni izvor ideja, energije, snage, entuzijazma, ljubavi, životne mudrosti i radosti. U današnjem svetu, negativne posledice otuđivanja od toga prisutne su u svakom smislu i na svakom koraku.

Stvarni duhovni razvoj nemoguć je bez istinskog znanja o tome ko smo i šta smo

u suštini, koja je naša stvarna priroda. Naš cjelokupni pogled na svijet, naš svjetonazor i doživljaj svijeta i drugih uslovljen je time kako doživljavamo same sebe.Šta mislimo o sebi, to ćemo misliti i o drugima. Stoga je nemoguće uspostaviti realan, smislen odnos sa stvarnošću, uistinu se razvijati u svijetu, bez da prethodno nismo direktno spoznali svoju istinsku prirodu, samog sebe. Ako to ne znamo,onda ne možemo znati ni šta je stvarni razvoj.

Bez znanja o svojoj stvarnoj prirodi mi ne možemo uistinu znati u kom se pravcu

treba kretati, već to možemo samo naslućivati. Svoj životni put mi možemo zasnovati na svojim racionalnim zaključcima, na vaspitanju, na konceptima usvojenim od roditelja, zajednice, vjerskog učenja, na svojim osjećanjima ili na intuiciji, ali to nikad neće biti stvarno znanje (gnoza) koje proizilazi iz nutrine našeg bića, iz naše sopstvene spoznaje toga ko smo i šta smo.

Naravno, mnoge vjerske i filozofske debate vođene su tokom milenija o tome šta

je istina i kako se ona može spoznati, ako je to uopšte mogu}e. Danas je, čak, vrlo popularno mišljenje da svako ima “svoju istinu”, odnosno da apsolutna istina, jednako vrijedna za sve pojedince, ne postoji.

Istina je, onako kako ja ovdje koristim tu riječ, jednostavno stvarnost, ono kako stvari stvarno jesu. Ako tu stvarnost definišemo nekom matematičkom formulom, to neće biti istina sama po sebi, već samo jedan matematički opis te istine. Ako je opišemo nekom logičkom definicijom, onda to opet neće biti sama istina, već samo logička konstrukcija, mentalni opis te stvarnosti. A svaki opis stvarnosti, ma koliko dobar bio, nikad nije sama stvarnost po sebi, već samo jedna ideja, koncept,o toj stvarnosti.

*Bit Dijanetike sastoji se u teoriji po kojoj je glavni uzrok svih neželjenih oblika ljudskog ponašanja, poput raznih vrsta neuroza, tzv. engram. Engram je definisan kao manje ili više traumatično iskustvo bola koje je praćeno umanjenom svjesnošću ili, pak, potpunom nesvjesticom. Klasičan školski primjer lakšeg engrama, odnosno primjer toga kako engram funkcioniše, jeste žena koja se vraća kući sa pijace i nosi torbu punu povrća. Pored nje prolazi čovjek sa psom. Ona odjednom u ruci počinje osjećati bol, a emotivno doživljava nelagodu. Racionalizuje to time da je torba preteška, pa je premiješta u drugu ruku, a osjećanje nelagode počinje tumačiti iracionalnom brigom za kuću (“Moram požuriti, da li su djeca u redu?” ili “Bože, da li sam ugasila plin prije nego što sam izašla?”). Ipak, po dijanetičkoj teoriji, uzrok i bola i nelagode leži u engramu, odnosno davnom bolnom iskustvu kada je tu ženu, još dok je bila djevojčica, napao i za ruku ugrizao bijesan pas, što je za nju u to vrijeme bilo izuzetno traumatično iskustvo.

Ona, po Dijanetici, nije morala u sadašnjem vremenu svjesno opaziti psa koji je prošao pored nje, vezan na uzici. Njen nesvjesni um je to učinio i reagovao na način sadržan u engramu. Taj engram je, dijanetičkim rječnikom rečeno, bio restimulisan.

U slučaju da je ta osoba imala još koje slično neugodno iskustvo sa psima, ti nizovi loših doživljaja mogli bi se povezati u tzv. lance, te vršiti jasan negativan uticaj na život te osobe, tako da ona potpuno izgubi sposobnost racionalnog ponašanja u odnosu na pse kao životinjsku vrstu. Tih životinja ona se tada isključivo boji, ne voli ih i trudi se da ih ne primjećuje, ili uvijek iracionalno reaguje kada se nađe u blizini pasa.

Dijanetička terapija sastoji se u tome da se pojedinac preciznom tehnikom rada vrati u prvobitni trenutak bola i proživi ga u potpunosti, oslobodivši tako sputanu, potisnutu emotivnu energiju i osvijesti mentalne stavove, zaključke, koje je tada donio i koji su postali njegovi “lični zakoni” koji od tada upravljaju njegovim životom.

 U slučaju primjera sa djevojčicom, stav bi mogao biti: “Psi su zli” ili “Od pasa treba bježati”, ili “životinje su opasne”. Drugi primjeri fiksiranih mentalnih stavova, koji se u Dijanetici zovu postulati, mogu biti “Život je te`ak”, “Drži jezik za zubima”, “Ljudima se ne smije vjerovati”, “Žene žele samo novac”, “Mene ljudi ne vole”, “Ja sam slabić”, “Mene neće prihvatiti“ i mnogi, mnogi drugi, raznoliki isto onoliko koliko je svako od nas drugačiji od svih drugih. Osloboditi se tih fiksiranih stavova i živjeti život autentično, slobodno, fleksibilnog mentaliteta, svakako je sretno i vrlo poželjno stanje.

Naši životi su većim dijelom zasnovani na lažima – to je jednostavno u prirodi uma, takvog kakav jeste. Sebe predstavljamo na ovaj ili onaj način, kako bi drugi mislili o nama ovo ili ono, rijetko se predstavljamo takvi kakvi zaista jesmo. U životu lako prihvatamo one stvari koje povlađuju na{im sopstvenim ubjeđenjima i predstavama, ali ono što prijeti da ih ospori odbacujemo i kritiziramo. Druge ljude rijetko prihvatamo takvi kakvi su, nego poku{avamo da ih natjeramo da budu onakvi kako mi to želimo.

 Na taj način cijeli život počinje ličiti na igru skrivača, džinovsku kosmičku

pozorišnu scenu na kojoj stalno mijenjamo maske i komuniciramo sa drugim maskama, dok ono što je ispod njih ostaje nesaznato i skriveno. U stvari, biti u stanju nositi i mijenjati maske po volji, te tako igrati igru života onako kako mi to želimo, i nije tako loše. Problem nastaje onda kada duboko povjerujemo da smo mi baš ta maska koju nosimo i kada “zaboravimo” svoju stvarnu prirodu.

 Nakon ove faze, kada se njihov um izmori jalovim pokušajima da se percipira istina, mnogi učesnici uđu u fazu fenomena.

To mogu biti različiti oblici psihičkih fenomena. Mogu se pojavljivati razne, često zavodljive, vizije kada se zatvore oči. Mogu se početi osjećati razne senzacije u tijelu, toplota, drhtanje, buđenje energije. Neki učesnici iskuse telepatiju ili nek idrugi oblik parapsiholoških fenomena. Sve to je vrlo relativno, i ovisi od osobe do osobe. Ipak, svi ti fenomeni – ukoliko se jave, to nije pravilo za sve učesnike – imaju tendenciju da učesnika “odvuku” od striktnog rada na tehnici. Najbolji lijek je jednostavno – ignorisati ih. Nastaviti raditi tehniku.

Mogu se javiti i različita emotivna stanja – smijeh, plač, radost, tuga, ili pak stanja takvog mira i blaženstva kakva učesnik nikada ranije nije doživio.”

 Samosabotiranje se eventualno smanjuje, prazne se emotivni naboji, u životu osobe se pojavljuju značajnije promene.