co-Creator

Gde boli kada duša boli

Bolest nije uvijek apel tijela, ona se ponekad javi kako bi nas opomenula da s našom psihom nije sve u redu, smatraju ruski ekspertiza psihosomatske bolesti. Osoba koja se stalno žali na glavobolju, a nema ozbiljan fiziološkiproblem, bukvalno je sazdana od psihološke i fizičke napetosti. Kad vam doktor kaže da je sve to na nervnoj bazi, on ne želi riješi vasse, nego vam hoće reći kako uzrok vaših tegoba vjerojatno nije samo fiziološki. U tom slučaju tradicionalno liječenje tijela valja dopuniti razrješavanjem emocionalnih problema. Ipak, podaci do kojih su došli psiholozi različitih usmjerenja ne znače da ste, ako imate alergiju, sigurno dijete iz propalog braka. Sve ovo ne treba shvatiti kao pouzdanu dijagnozu, već kao poticaj za razmišljanje o sebi i bavljenje osjećanjima.

banner maker software

NESIGURNOST - ALERGIJA
Alergijama su često sklone osobe koje negiraju vlastite kapacitete, ne znaju da se suprotstave niti da izraze nezadovoljstvo. Moguće je
da su se roditelji osobe koja pati od alergija puno svađali i imali sasvim suprotne poglede na svijet.

UNUTRAŠNJI NEMIR - DERMATOLOŠKI PROBLEMI
Kožna oboljenja signaliziraju da osobu muči unutrašnji nemir, strahovi, kao i odricanje odgovornosti za vlastita osjećanja.

KOMPEKS NIŽE VREDNOSTI - VEGETATIVNA DISTONIJA
Funkcionalne smetnje u području autoimunog, vegetativnog nervnog sistema povezuju se s infantilnošću, kompleksom niže vrijednosti,
sumnjičavošću i samoobmanjivanjem.

PRITISAK PODSVIJESTI - HERPES SIMPLEKS
Pored uobičajenih uzroka ove neprijatne boljke, postoji i jedan skriven i jako moćan, a to je snažna nesvjesna želja da se čine loše,
socijalno neprihvatljive stvari.

AMBIVALENCIJA - ZUBOBOLJA
Zubi se više kvare ljudima koji ne znaju što hoće, ne vjeruju da je cilj koji su sebi postavili dostižan, koji su ambivalentni i misle da su

teškoće i prepreke na koje nailaze nepremostive.

BIJES - UPALNI PROCESI
Sklonost raznim upalnim procesima razvija se zbog mnoštva životnih situacija koje vas ljute i čine razočaranim.

NAPETOST - GLAVOBOLJA
Osoba koja se stalno žali na glavobolju, a nema ozbiljan fiziološki problem, bukvalno je sazdana od psihološke i fizičke napetosti. Ova
vrsta stresa nije izazvana obavezama i načinom života, već vlastitim unutrašnjim konfliktima. Dolazi od osjećanja niže vrijednosti,
poniženja, kao i do nedostatka snage i vještine da se u situacijama koje to realno zahtijevaju suprotstavimo i obranimo.

OTPOR PREMA OBAVEZAMA - MIGRENA
Preduvjetima migrene smatra se mržnja prema obavezama i svemu što je nužno, otpor prema realnom toku života, ali i strah od seksualnosti.
Ljudi koji žele biti savršeni, kao i oni u kojima se nakupilo mnogo nezadovoljstava u životu, pate od ove bolesti.

STRAH OD SMRTI - BOLESTI ŠTITNE ŽLEZDE
Pacijenti koji imaju poremećaj rada tireoidne žlijezde imaju dubok, nesvjestan strah od smrti. Nije redak slučaj da je takva osoba u
ranom djetinjstvu doživjela neku traumu, na primjer smrt roditelja ili nekog od koga je ovisila. Potom se trudi da osjećaj zavisnosti
kompenzira preranim odrastanjem i zrelošću, potrebom da brine o nekom kako se sama ne bi osjećala zavisno. Zato kod tih ljudi strada organ
koji regulira metabolizam svih tkiva u organizmu.

PORODIČNA NEUROZA - BRONHITIS
Nervoza u kući, loša atmosfera i osjećaj bezizlaznosti koji ima neko od vaših najbližih, može uzrokovati bronhitis.

NIZAK EMOTIVNI IQ - SRČANE TEGOBE
Problemi sa srcem povezani su sa nebrigom o vlastitim osjećanjima. Čovjek koji sebe ne smatra vrijednim ljubavi, ne vjeruje da ona
postoji ili pak sebe sputava u želji da pokaže toplinu i nježnost prema drugima imati će, po pravilu, problema s nekim srčanim
oboljenjem.

NEZADOVOLJSTVO SOBOM - VISOK PRITISAK
Javlja se kao posljedica pretjerane odgovornosti i želje da se bez predaha radi. Osobe koje pate od visokog pritiska se previše trude da
opravdaju tuđa očekivanja, da budu bitni i zadobiju poštovanje drugih, što ih često dovodi u situaciju da zaborave na svoje potrebe.
Zato razvoju ovog oboljenja naročito doprinose situacije u kojima osoba ne uspijeva da zadobije poštovanje svoje ličnosti. Ignoriranje
i omalovažavanje stvaraju u njemu permanentno nezadovoljstvo sobom, koje ne može kanalizirati. To dovodi do stalnog `gutanja uvreda`, a
onda i do hipertenzije.

MALODUŠNOST - NIZAK PRITISAK
Radio ne radio, svira ti radio, to bi otprilike bila maksima čovjeka koji pati od hipotenzije. Niskom pritisku skloni su malodušni ljudi, koji u

ranom djetinjstvu nisu dobivali dovoljno ljubavi. Oni malo vjeruju da će išta što naprave imati smisla i efekta. Njima vlada osjećanje

nemoći i rezigniranosti.

STRAH OD SIROMAŠTVA - OBOLJENJA KIČME
Oboljenja donjeg dijela povezuju se sa strahom od siromaštva i gubitka financijske podrške. Oboljenja srednjeg dijela mogu
signaliziraju da patite od osjećaja krivice ili da živite u prošlosti. Oboljenja gornjeg dijela signaliziraju vašu potrebu da
dobijete moralnu podršku.

PERFEKCIONIZAM - ARTRITIS
Ovo je bolest velikih perfekcionista, pretjerano odgovornih ljudi, koji ne znaju da kažu ne i vjeruju da ih niko ne voli. Za osobe koje
pate od artritisa uglavnom važi da se stalno spremaju da nekom sve saspu u lice, ali to nikada ne urade.

SAMOOSUĐIVANJE - BUBREZI
Bolesti bubrega u sprezi su sa samoosudom, kriticizmom, razočaranjem i nesrećom. Bubrežnim bolesnicima neprekidno se čini da ih

neko obmanjuje i ponižava. Ovakva i slična osjećanja izazivaju nezdrave kemijske reakcije u organizmu.

OPSESIVNOST - HEMOROIDI
Hemoroidi mogu biti izazvani stalnim strahom da ništa nećete završiti u roku, nesposobnošću da razrješavate nagomilane probleme, da se
obranite od uvreda, strahom od gubitka kontrole nad emocijama, kao i strahom od bilo koje vrste odvajanja.

NEPRIHVAĆANJE POLNOSTI - GINEKOLOŠKI PROBLEMI
Raznim ginekološkim problemima doprinosi neprihvaćanje vlastite ženstvenosti, kao i svjesno ili nesvjesno uvjerenje da je sve što ima
veze sa seksom i spolnim organima prljavo i grešno. Vaginalne infekcije se mogu javiti kao tjelesno ispoljavanje neiskazane ljutnje
na partnera. Žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja također pate od ovih bolesti, u ovom slučaju izazvanih osjećanjem krivice i želje
da same sebe kazne.

STALNA BRIGA - CISTITIS
Česte upale mjehura imaju ljudi koji su opterećeni brigom, koji se boje slobode i opsjednuti su problemima iz prošlosti.

STRAH OD SEKSA - FRIGIDNOST
Frigidnost počiva na strahu od upuštanja u relacije, na strahu od gubitka kontrole i ispoljavanja svog bića. Ponekad je izazvana i
željom da se uvijek bude perfektan. Također, može signalizirati strah od uživanja i uvjerenje da je seks loša stvar.

NEDOSTATAK LJUBAVI - DIJABETES
Ovoj bolesti doprinose bol i tuga, kao i nesposobnost da se ljubav daje i prima. Dijabetičar ne pokazuje privrženost, mada žudi za njom.
Na nesvjesnom nivou on odbija ljubav iako mu je ona duboko potrebna.

Ezoterijsko tumacenje molitve OČE NAŠ (predavanje Rudolf Steiner,Berlin, 1907.)

Danas bih želio naznačiti obim u kojem religiozni sustavi otkrivaju, na specifičan način, njihove skrivene duhovno znanstvene temelje. To je mali ali značajan aspekt tajno znanstvene osnove religija o kojem želim raspravljati. Čak i najprostiji ljudi u sadašnjem društvu prepoznaju skriveno zaleđe religija kao duhovnu činjenicu koja skriva najdublje istine. Traganje za ovim istinama donosi na svijetlo kako su mudrošću ispunjeni i puni misterija čvorovi koji vežu zajedno duhovni život čovječanstva. Promislite na kršćansku molitvu. Svi znate što je to. Često se o njoj pričalo, i antropozofi su često preko nje odražavali svoj duhovno znanstveni pogled na svijet. Ova duhovno znanstvena koncepcija svijeta dala je članovima antropozofskog pokreta drugi način uzdizanja ljudskog bića — ljudske duše — do kontakta s božanskim, duhovnim, kozmičkim silama. Taj način je meditacija, s kojom osoba proživljava duhovni sadržaj unutar sebe, i prima nešto od onog što je dano od velikih duhova koji vode čovječanstvo ili od duhovnog sadržaja velikih civilizacija u koje je ljudsko biće uronilo sebe i tako se prepoznaje u božanskim duhovnim strujama svijeta.

Meditiranje čak i na najjednostavniji način po jednoj od formula proglašenim od duhovnog vodstva čovječanstva, puštanje u um formule koja utjelovljuje veliku misao — nije svaka misao pogodna, kao što znate, već samo one predane za ovu svrhu od duhova koji vode čovječanstvo — i puštanje da ovakva formula stvarno živi u srcu i doživljaju, dovodi osobu u jedinstvo s višom duhovnošću. Više snage, u kojima živi, struje kroz njega, i strpljiva istrajnost do točke puštanja ove struje moći dovoljno ga jačaju moralno i intelektualno, dovodeći ga do momenta gdje sadržaj ove meditacije može probuditi dublje snage koje su latentne u ljudskoj duši. Ova vrsta meditacije može dosegnuti različite stupnjeve, od najmanje dobiti u moralnoj snazi do najviših postignuća vidovitosti. Ali potrebni su vrijeme, strpljenje i energija za dovesti većinu ljudi do viših stupnjeva vidovitosti na ovaj način. Na meditaciju se obično misli kao na orijentalni pristup božanskom. Na Zapadu, posebno u kršćanskim zajednicama, to mjesto zauzima molitva. Kršćani obično pomoću molitve pristupaju Božanskom, i kroz nju traže ulazak u više svjetove.

Trebalo bi usput napomenuti da ono što se danas pripisuje molitvi ne bi nikako kao takvo bilo gledano u ranim kršćanskim vremenima, najmanje od utemeljitelja kršćanstva, samog Krista Isusa. Jer ako bi se dogodilo da je netko stvarno dobio zadovoljenje svojih osobnih želja pomoću molitve ili preklinjanja, on bi ubrzo potpuno zanemario sveukupni efekt koji molitva treba donijeti. On bi pretpostavio da je Božanstvo odobrilo radije njegove želje nego želje drugih. Jedan seljak može moliti za sunčane dane za određeni usjev; drugi za kišu za drugi usjev. Što će Božanska providnost tada napraviti? Ili pretpostavimo da se sučeljavaju dvije sukobljene vojske, gdje se svaka strana moli za pobjedu i pretpostavlja da su samo njeni razlozi pravedni. Ovakav slučaj odmah čini očitim koliko se malo univerzalnosti i osjećaja bratstva pridaje molitvama koje proizlaze iz osobnih želja, i ispunjenje ovakvih molitvi može zadovoljiti samo jednu grupu onih koji preklinju. Moleći se ovako ljudi zanemaruju molitvu u kojoj Krist Isus predstavlja temeljni stav uma koji treba prevladavati u svim molitvama: “Oče, neka me ovaj pehar mimoiđe; prema tome, ne volja moja, već Tvoja, neka se vrši.” To je kršćanski pristup molitvi. Što god da je objekt molitve, ovo temeljno raspoloženje uma mora odzvanjati u duši molitelja ako je molitva dana u kršćanskom duhu. Kada je takav karakter njegove izjave, oblik njegove molitve biti će sredstvo uzdizanja k višim duhovnim oblastima da bi iskusio Božanstvo u svojoj duši. Bila bi takva, nadalje, da bi potisnula svaku sebičnu želju i impuls volje. Njen duh bio bi u skladu s riječima, “Ne moja volja, već Tvoja, neka se vrši.” Rezultat će biti uzdizanje u duhovni svijet i upijanje u njega. Dosezanje ovakvog duševnog raspoloženja u kršćanskoj molitvi obilježava je slično kao i meditaciju, premda više obojanu osjećajima. Originalno, kršćanska molitva nije esencijalno različita od meditacije. Meditacija je više prožeta mislima, ipak. Kroz njih, misli velikih vođa čovječanstva vuku onog tko meditira prema harmoniji sa božanskim strujama koje protječu svijetom. Kroz osjećaje, molitelj postiže istu stvar. Jasno je dakle da je cilj i molitve i meditacije duševna unija s božanskim strujama svijeta. Ta unija, na najvišem planu, je takozvana unio mystica, ili mistična unija, s Božanstvom.

Nikada ne bi ljudsko biće postiglo ovu uniju s Bogom, niti bi ikada došlo do odnosa s višim duhovnim bićima, kada ono samo ne bi bila emanacija božansko-duhovnog. Čovjekova priroda je dvostruka, kao što znamo. U njemu su četiri često spominjana ljudska principa — fizičko tijelo, eteričko ili životno tijelo, astralno tijelo i ego. Zatim, unutar ega, on ima mogućnost otkrivanja za budućnost tri viša principa — manas, buddhi i atma, znani u našim zapadnim jezicima kao duh sam, životni duh i duhovan čovjek.

Da bi ispravno razumjeli ovu dvostruku čovjekovu prirodu, razmotrimo period čovjekova porijekla. Iz prethodnih predavanja, sjetit ćete se da čovjek sada predstavlja mješavinu ove dvije prirode — miješanje tri viša potencijala (duh sam, životni duh i duhovni čovjek) sa četiri postojeća niža principa (fizičko tijelo, eteričko tijelo, astralno tijelo i ego) razvijena u dalekoj prošlosti, koju nazivamo lemurijski period zemlje. Prateći čovjeka unatrag od sadašnje epohe kroz grčko-latinsku, egipatsko-kaldejsku, perzijsku i indijski epohu čovječanstva do velike atlantske poplave zapisane kod svih nacija kao mit o velikom potopu, dolazimo do onih predaka koji su živjeli na kopnenoj masi koju zovemo Atlantida, između sadašnje Europe i Amerike. Još dalje natrag, dolazimo do drevne kopnene mase, koju zovemo Lemurija, i leži između Australije i Indije. To je bilo u sredini lemurijskog perioda kada se više trojstvo duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka ujedinila sa četiri niža ljudska principa — fizičkim tijelom, etheričkim tijelom, astralnim tijelom i egom. Ispravno govoreći, u tom periodu lemurijske epohe, najviše biće na zemlji još nije fizičko ljudsko biće u našem smislu riječi. Postojala je samo neka vrsta omotača, načinjenog od najviše životinjske prirode — biće, ili kolekcija bića, načinjenih od četiri niža principa ljudske prirode. Ali do tada više ljudsko biće, što je unutarnji dio ljudske prirode, predodređeno da evoluira sve dalje i dalje u budućnosti kroz tri principa duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka, mirovalo je u njedrima božanstva.

Da bi opisali scenu tog vremena pomoću trivijalne moderne usporedbe, rečeno je da su svi ljudi koji su živjeli na zemlji sagradili tijela sposobna primiti ljudsku dušu kao što spužva upije vodu. Zamislite vodeno vozilo. Nije moguće reći gdje jedna kapljica vode završava i počinje druga. Ali zamislite također više malih spužvi uronjenih u vodu, svaka natapajući se dijelom toga. Ono što je bilo homogena masa vode sada je distribuirano između mnogo malih spužvi. Tako je bilo s ljudskim dušama u tom dalekom dobu. Prije toga, one su bile na počinku, bez individualnosti, u njedrima Božanskog prvog uzroka, ali su u određenom momentu bile apsorbirane od ljudskih tijela i tako individualizirane, kao i voda od strane spužvi. Što je tada bilo apsorbirano od odvojenih tijela, ili četiri niža principa, nastavilo se dalje razvijati, i tako će se nastaviti u budućnost. U duhovnoj znanosti to se uvijek nazivalo više trojstvo, a trokut i kvadrat su bili simboli, posebno u pitagorejskoj školi, ljudskog bića kakvo je ušlo u postojanje sredinom lemurijske epohe. Dijagram na slijedećoj stranici tako predstavlja konstitutivne elemente ljudskog bića, Ali viši, vječni dio, koji prolazi sve inkarnacije, ima dvostruki karakter, kao što možete vidjeti, S jedne strane može se gledati kao iskonski, vječni element čovječanstva a, sa druge, kao kap božanske esencije prepuštene od božanstva i ulivene u četverostruko ljudsko vozilo. Kao rezultat, kap nezavisno individualizirane božanstvenosti može se naći u svakom od nas ljudskih bića.

Tri viša člana ljudskog bića — vječni dio — mogu se dakle gledati kao tri najviša principa u čovjeku, ali isto tako kao i tri principa samo božanstva. U stvari, tri najviša principa ljudske prirode su u isto vrijeme tri najniža principa božanstva najbliža čovjeku. Nabrajanje čovjekovih načela mora početi sa fizičkim tijelom, nastaviti se sa eteričkim tijelom, astralnim tijelom i egom, odatle od duha samog do duhovnog čovjeka. Ali odgovarajuće nabrajanje načela onih božanskih bića koja su dala kap njihove vlastite duševne prirode čovjeku u vrijeme o kojem govorimo u dalekoj prošlosti, mora početi s duhom samim, nastaviti se s životnim duhom i duhovnim čovjekom, i odatle nastaviti do principa iznad duhovnog čovjeka, o kojima suvremeni čovjek može misliti samo ako je učenik Inicijata.

Vidite da se na tri principa više ljudske prirode može gledati kao na tri božanska principa, i danas ćemo na njih tako gledati, ne kao na ljudske, već božanske principe, prema tome ih opisujući. Najviši princip u nama, kojeg ćemo razviti tek na kraju naših zemaljskih inkarnacija, ili, možemo reći, na kraju našeg sadašnjeg planetarnog smjera, u terminima duhovne ili okultne znanosti naziva se duhovni čovjek. Izvorna esencija ovog ljudskog načela jedva je usporediva s elementom volje u današnjoj ljudskoj prirodi. Ova usporedba nije egzaktna, već samo mala indikacija. Ipak temeljni karakter ovog najvišeg božanskog principa u nama ima prirodu volje — vrstu volje. Ovaj element volje u nama, danas samo slabo razvijen u našem unutarnjem biću, postati će tijekom našeg stalno uspinjućeg razvoja naše dominantno načelo.

Čovjek je danas esencijalno svjesno, ili bile koje razumije, dok je na mnogo načina njegova volja ograničena. On razumije svijet koji ga okružuje kao sveukupnost — to jest, do određenog stupnja — ali nema stvarnu kontrolu nad svime u što prodre sa svojim znanjem. Ova kontrola voljom je razvoj budućnosti, i postajati će sve jača dok ne postigne glavni cilj egzistencije poznat duhovnoj znanosti kao “velika žrtva,” označavajući snagu volje da se potpuno žrtvuje, ne samo u kapljicama ljudske žrtve za kakve je današnji čovjek sposoban sa svojim slabašnim osjećajima i snagom volje. U budućnosti ćemo razviti snagu za žrtvovanje cijelog svog bića puštajući ga da utječe direktno u materijalnu supstancu.

Netko može sebi predočiti ovu “veliku žrtvu”, najveći izraz volje u božanskoj prirodi, zamišljajući se ispred ogledala u kojem se slika reflektira. Ova slika je, naravno, iluzija, sličnost. Sada prenesite tu sliku do točke da zamislite kako umirete, žrtvujući svoje postojanje, vaše osjećaje i misli, vaše samo biće, da bi ubacili život u tu sliku. Duhovna znanost je u svim dobima zvala ovaj fenomen “izlijevanje,” “emanacija.” Ako bi zaista mogli napraviti ovu žrtvu, bilo bi jasno da više nećete biti ovdje jer bi predali svoje cijelo biće toj reflektiranoj slici da bi je proželi životom i sviješću. Kada je volja postala sposobna napraviti “veliku žrtvu,” ona u stvari kreira univerzum, veliki ili mali, čija misija je dodijeljena njemu kao kreatoru. Takva je kreativna volja u božanskom biću.

Drugo načelo je Božanstvo, životni duh, ¸toliko koliko je ušao u čovječanstvo, već je naznačen u usporedbi koja je napravljena s ogledalom. Ovo drugo načelo je sama reflektirana slika.

Sada zamislite unutarnje biće Božanstva koje je na ovaj način kreiralo univerzum, sa sobom u sredini. Ako, na primjer, zamislite sebe u centralnoj točci ove prostorije, okruženog ne sa ovih šest zidnih površina, stropom i podom, već sa šupljom kuglom koja reflektira svoj sadržaj, vidjet ćete sebe, kao centralnu točku, reflektiranu na svim stranama, svugdje. Na sličan način možete zamisliti Božanstvo kao centralnu volju, reflektiranu na svim stranama, a ogledalo je oboje slika Božanstva i univerzum. Jer što je univerzum? Ništa drugo nego ogledalo esencijalne prirode Božanstva.

Univerzum živi i kreće se zato jer je Božanstvo uliveno u njega — “izlijevanje” — kada Božanstvo pravi “veliku žrtvu” i reflektira se u univerzumu. Ulijevanje života i bića u reflektiranu sliku egzaktna je slika božanskog kreativnog procesa.

Božanska volja izražava sebe u beskonačnoj raznovrsnosti, animirajući time cijeli univerzum. U duhovnoj znanosti, ovaj proces kada Božanstvo ponavlja sebe u beskonačnim raznovrsnostima, u mnogostrukosti, poznat je kao “kraljevstvo”, odvojeno od same volje. Volja je centralna točka; njena refleksija, kraljevstvo. Volja je u ovom smislu usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika volje, sa životnim duhom.

Kraljevstvo, zauzvrat, reproducira biće božanstva u beskonačnoj raznolikosti. PRomatrajte ga potpuno, barem u mjeri u kojoj je to naše kraljevstvo, naša mnogostrukost, ili univerzum. Promatrajte njegove vidljive manifestacije u mineralima, biljkama, životinjama i ljudskim bićima. Kraljevstvo se manifestira u svakom pojedinom biću od svih ovih, činjenica je da je čak i u našem jeziku izraženo izrazima “mineralno kraljevstvo,” “biljno kraljevstvo,” “životinjsko kraljevstvo ” i sve velike podjele našeg univerzuma. Kraljevstvo je sve od ovoga; sve od ovoga je zauzvrat, kraljevstvo, i ako promatramo mnoštvo uključenih detalja, nalazimo da je priroda svega božanska. U svemu se reflektira božansko biće, baš kao što se i centralno biće reflektira u šupljoj kugli. Tako promatrač, gledajući svijet u smislu duhovnog istraživanja, vidi Boga reflektiranog u svakom ljudskom biću kao izraz i sliku božanskog. U stupnjevanim serijama bića, u beskonačnoj raznolikosti, Božanstvo se javlja u kraljevstvu, a odvojeni entiteti se razlikuju jedni od drugih u smislu duhovne znanosti njihovim imenima. Promatrač na stupnju egzistencije dovoljno uzvišenom da gleda sve ove odvojene entitete kao na “emanacije,” ili “izlijevanja” Božanstva može ovim entitetima dati njihova imena, dati svakoj manifestaciji Božanstva njeno ime.

Od svih bića u univerzumu, samo čovjek misli ime svakog od odvojenih članova velikog mnoštva kraljevstava, razdvajajući svakog od ostalih. Volja je, kako smo naznačili usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika u koju je volja “izlivena,” usporedivo je s životnim duhom. Treće od tri najviša ljudska načela koji emaniraju od božanskog, sa kojim su različiti članovi velikog mnoštva kraljevstva razlikovani jedni od drugih i posebno imenovani, usporedivo je s duhom samim. Tajna znanost različitih religija tako je jednostavno podučavala što je to što je emaniralo od Božanstva i ulilo se u osobu da postane njegova vječna slika ili arhetip.

Dakle, ako možete sebe vidjeti u takvom stanju do kojeg bi se trebali konačno uzdići — stanju duhovnog čovjeka — prepoznali bi njegovu voljnu prirodu. Ako se u mislima možete uzdići do razumijevanja vozila volje (duhovnog čovjeka) — drugim riječima, do životnog duha — vidjeli biste da je kraljevstvo to što ga predstavlja u božanskoj sferi. Ako bi se uzdigli da prodrete do toga što imena, ili koncepcije ili ideje o stvarima zaista označavaju u duhu, vidjeli bi da je ime to što predstavlja mudrost u božanskoj sferi.

Tako drevna učenja otkrivaju da se emanacija Božanstva, koja se ulila u ljudsku prirodu da oblikuje njegov vječni dio, sastoji od imena, od kraljevstva, od volje. Dakle ono što se naziva više trojstvo u čovjeku prepoznaje se kao dio božanskog. Za kompletiranje ove slike, mislite na četiri niža načela prolazne ljudske prirode. O tri viša načela može se misliti, kao što znamo, kao o načelima Božanstva. Slično, četiri niža načela mogu se razmatrati kao da pripadaju prolaznom svijetu, kao ljudskim načelima.

Mislite na fizičko tijelo, onakvo kakvo je sastavljeno od istih supstanci i sila od kakvih je i kako izgleda beživotni svijet koji ga okružuje. Fizičko tijelo ne može nastaviti svoje postojanje bez da na njega utječu tvari i sile koje ga okružuju. Fizičko tijelo je, u striktnom smislu, neprekidan prolaz za sve što je u njemu. U njega i van njega stalno teku supstance koje su u određenom trenutku u vanjskom svijetu a u drugom unutar nas. Kroz sedam godina, kako smo to spominjali u vezi drugih stvari, cjelokupni materijalni sastav ljudskog tijela je obnovljen. U nikom od vas nisu supstance koje su bile prije deset godina. Mi stalno obnavljamo supstance našeg fizičkog tijela. Ono što je prije bilo u nama sada je negdje drugdje, distribuirano izvan nas u prirodi; nešto drugo je to zamijenilo. Tjelesni život ovisi o ovom neprekidnom tijeku materije unutra i vani.

Baš kao što smo razmatrali tri viša ljudska načela kao dijelove božanskog, možemo promatrati četiri načela naše niže prirode kao dijelove božanske prirode. Fizičko tijelo se može gledati kao dio fizičke supstance našeg planeta. Njegova supstanca je uzeta od materijalnog planeta, zatim mu je vraćena. Eteričko tijelo isto tako može biti razmatrano kao dio našeg okruženja ovdje, a također i astralno tijelo.

Mislite na eteričko tijelo i astralno tijelo zajedno. Astralno tijelo je, kao što znate, za sve što živi u čovjeku kao impuls, želja i strast, sve što se ljulja gore dolje kao radost i tuga, zadovoljstvo i bol. Eteričko tijelo je, nasuprot tome, vozilo koje predstavlja i nosi unutar nas trajnije duševne kvalitete.

Često sam uspoređivao razvoj eteričkog i astralnog tijela sa kazaljkom sata koja pokazuje sate i kazaljkom koja pokazuje minute. Primjetna je velika razlika između onog što znate i što ste proživjeli kao osmogodišnje dijete i onog što sada znate i što ste proživjeli, kao što sam vas često podsjećao u drugim prigodama. Naučili ste toliko mnogo, došli do toliko koncepata, u tom periodu između. Mnogo toga što je vaša duša uzela od radosti i tuge ponovno je ostavila, u stvari prošla kroz to. Koliko su različita ova relativno prolazna iskustva od onih ljudskih elemenata kao što je temperament, karakter i tendencije koje su postojane i kontinuirane. Naći ćete, na primjer, da ako ste strastveni kao dijete, takvi ste vjerojatno i u kasnijim godinama. Većina ljudi kroz život zadrži ove temeljne elemente u svojoj prirodi. Za prevladavanje ovih relativno statičkih kvaliteta eteričkog organizma ustanovljen je duhovni trening i razvoj; jer, kao što je često naglašavano, takav trening nije samo stvar teoretskog znanja. Student je mnogo postigao, zaista, ako je promijenio jednu kvalitetu svog temperamenta za koju je predisponiran, dakle ubrzao kazaljku koja pokazuje sate barem malo. Što god ovako sporo evoluira — trajne tendencije ljudskog bića, kvalitete temperamenta koje podnosi, postojane navike — ukorijenjeno je u eteričkom tijelu; što god se kao suprotnost mijenja brzo, kao kazaljka koja pokazuje minute, ima svoje korijene u astralnom tijelu.

Primjenjujući ove činjenice praktično na ljudsko biće u svom okruženju, na život u vanjskom svijetu, promatrač primjećuje veze osobe sa epohom u kojoj živi, sa nacijom, sa familijom, što se sve otkriva u njenim navikama, temperamentu i trajnim sklonostima. Ove relativno fiksne i trajne kvalitete naginju da budu primijećene, ne samo kod same osobe, već i kod svih s kim je ona na bilo koji način povezana — njene obitelji, njene nacije, itd. Pojedinci neke nacije prepoznaju se kroz njihove zajedničke navike i temperament. Pojedinac koji će postići viši duhovni razvoj, otkriti svoju višu prirodu, mora promijeniti svoju narav i temeljne navike. Takav čovjek se u terminologiji duhovne znanosti zove “beskućnik”, jer je dužan promijeniti svoje eteričko tijelo, preko kojeg je bio, izuzevši kod svog višeg razvoja, povezan sa svojom nacijom.

Život u nečijoj autohtonoj zajednici otkriva, također, da su kvalitete koje ga povezuju s familijom ili nacijom, potiču da osjeća povezanost s pojedincima pripadnicima nacije, slične također s kvalitetama široko primjetnim u tom dobu. Ako bi drevni Grk ušetao u vaš život, malo bi toga imali zajedničko s njim. Njegovo eteričko tijelo bi bilo toliko različito od vašeg. Ljudska bića razumiju jedna drugo kroz zajedničke kvalitete u njihovim eteričkim tijelima. U astralnom je tijelu, međutim, ukorijenjena čovjekova sposobnost da spremnije podigne sebe iz određenih kvaliteta koje ga povezuju u zajedničkom životu s drugima, i postavi sebe kao odvojenu jedinku u svojoj familiji, u svom narodu, tako da on nije samo Francuz ni samo Nijemac niti član familije, već stoji vani kao posebna individualnost unutar naroda, familije, itd. Dakle on može prerasti ukupnost karakteristika svoje nacije. One kvalitete koje on transcendira ukorijenjene su u astralnom tijelu. Astralno tijelo je njihov nosač. Astralno tijelo se dakle vidi da nosi više onog što je individualno i osobno u čovjeku.

Dakle je tako da grijesi počinjeni kroz eteričko tijelo označavaju čovjeka više grješnikom prema njegovim drugovima kroz zapuštanje onih obveza i stanja koja čine socijalni život između njih mogućim, između jednog i drugog čovjeka. U drugu ruku, grijesi više osobne prirode, čovjekove pogreške kao odvojene osobnosti, rezultiraju iz kvaliteta astralnog tijela.

Duhovna znanost je uvijek nazivala kao “krivnju” (Njemački, “Schuld”) one grijehe koji su protiv zajednice, i koji izviru u grješnom eteričkom tijelu. Uobičajenija engleska riječ “dugovi” (“Schulden”) ima u njemačkom porijeklo slično riječi “krivnja,” sa svojim više moralnim konotacijama u Engleskom, označavajući što jedan čovjek duguje drugom u moralnom smislu. Dug, ili krivnja, potječe od štetnih kvaliteta u eteričkom tijelu, dok štetni element u astralnom tijelu vodi do onog što duhovna znanost pridružuje riječi “iskušenje.” Čovjek popustljiv iskušenju uzima na sebe osobnu grešku, ili nedostatak. Ego, ili prava osobnost, također, može griješiti. Priča o Raju naznačuje vrstu grijeha kroz kojeg može pasti ego. Viša duša ljudskog bića postaje ego kada je sišla iz njedara Božanstva i ušla u zemaljsko tijelo po prvi puta. Ona je uzeta od zemaljskog tijela kao kap vode od spužve. Viša duša, ili individualnost, može počiniti grijeh unutar ega. Ovi ego-grijehovi, koji su različiti od onih koji proizlaze od loših kvaliteta eteričkog i astralnog tijela, javljaju se zbog same činjenice da čovjek stiče nezavisnost. Za postepeno se uzdići, u punoj svjesnosti, do slobode i nezavisnosti, čovjek mora proći kroz sebičnost i egoizam. Kao duša, koja je sišla od Božanstva, ona je nesposobna za egoizam. Član organizma ikada ne zamišlja sebe nezavisnim; kada bi prst zamišljao sebe nezavisnim, on bi otpao od ostatka ruke i uvenuo. Samozavisnost koja je toliko neophodna za ljudski razvoj, i koja će dobiti puno značenje kada je njena temeljna priroda nesebičnost, može nastati samo iz sebičnosti.

Kada je ova sebičnost ušla u ljudsko tijelo čovjek je postao koristoljubivo, egoističko biće. Ego prirodno slijedi sklonosti tijela. Čovjek proždire svog druga, slijedi sebične impulse i želje, potpuno je spetljan u svom zemaljskom utočištu kao kap vode u spužvi. Priča o Raju prikazuje pojedinca smještenog u poziciju za grijeh samim time što postaje jedinka, stvarno nezavisno biće. Dok je prije vukao što je trebao od univerzuma, kao što pojedina kap vuče svoju snagu od mase, njegovi impulsi kao potpuno nezavisnog individualiteta proizlaze sasvim od njega samog. Jedenje jabuke u Raju označava ovu vrstu greške koja proizlazi od nezavisnosti. Značajno je, također, da Latinski malum znači oboje “zlo” i “jabuka.” Sva stvarna značenja riječi su, naravno, pod pretpostavkom da imaju ikakvu duhovno znanstvenu pozadinu, duboko povezane u unutarnjem smislu. Duhovna znanost nikada ne koristi riječ “zlo” za bilo koji prijestup koji ne proizlazi od ega.

Zlo je dakle grijeh koji proizlazi od ega. Prijestup, ili krivnja, grijeh je koji proizlazi od eteričkog tijela čovjeka u socijalnom odnosu s drugovima. Iskušenje može napadati astralno tijelo u bilo kom smislu u kojem je to individualna i osobna pogreška.

Grijeh eteričkog tijela: dug ili krivnja
Grijeh astralnog tijela: iskušenje
Grijeh ega: zlo

Razmotrite odnos četiri niža načela ljudske prirode sa svojim okruženjem, odnosno, planetarnim uvjetima koji ga okružuju. Fizičko tijelo stalno uzima fizičke supstance kao prehranu; tako održava svoje postojanje. Život eteričkog tijela u ograničenim uvjetima moguć je jedino održavanjem drugarstva sa ljudima u čijoj zajednici je odrastao. Astralno tijelo se održava prevladavajući iskušenja. Ego je održavan, i prolazi razvoj na pravi način, tako da ne podlegne kada“zlo” prijeti.

Sada predstavite u svom umu cijelo ljudsko biće — niže četverostruko i više trostruko — tako da možete reći: u individualnom čovjeku živi kap Božanstva; on se razvija prema božanskom kroz izražaj njegove najdublje, unutarnje prirode. Izražavajući vani tu najdublju, unutarnju prirodu, on otkriva da je postepenim razvojem transmutirao vlastito biće u ono što Kršćanstvo naziva “Otac.” Ono što leži skriveno u ljudskoj duši i lebdi pred čovječanstvom kao veliki cilj naziva se Otac na nebesima.

Onaj tko želi postići taj stupanj razvoja mora biti sposoban dovesti svoju višu trostrukost i nižu četverostrukost do točke na kojoj može adekvatno održavati svoje fizičko tijelo. Eteričko tijelo mora živjeti socijalno tako da je prilagodba djelotvorna što god da od “prijestupa” postoji unutar njega. Astralno tijelo ne smije stradati u “iskušenju”, niti tijelo ega pasti u “zlo.” Čovjek treba stremiti gore prema Ocu na nebesima kroz tri viša načela — Ime, Kraljevstvo, Volja.

Ime treba biti osjećano na takav način da ono postaje posvećeno. Pogledajte oko sebe. Sve stvari u svojoj raznovrsnosti izražavaju Božanstvo. Nazivajući svaku stvar njenim imenom, činite je članom božanskog ustroja svijeta. Promatrajući u svakoj pojedinoj stvari ili biću koje imenujete u svom okruženju neki element koji u njemu otkriva načelo božanskog bića, pomažete učiniti svaki dio svog okruženja svetim. Vi svaki dio posvećujete. Vi rastete u Kraljevstvo — koje je izlijevanje Božanstva — i razvijate sebe do Volje, koja je duhovni čovjek ali u isto vrijeme i načelo Božanstva. Mislite, sada, o meditantu koji je potpuno koncentriran na ovo značenje razvoja čovječanstva, i koji želi sakupiti ovo značenje — sedam principa čovjekove duhovne evolucije — u sedam molbi u molitvi. Kako bi se on molio?

Da bi izrazio svrhu molitve, on mora započeti, prije nego izgovori sedam molbi:

Oče naš koji jesi na nebesima.
Na ovaj način pozdravljanja, čovjek se zaokuplja sa najdubljim temeljima ljudske duše, najskrivenijim elementom ljudskog bića, koji kršćansko ezoterijsko učenje karakterizira kao od kraljevstva duha. Veza prve tri molbe, koje slijede ovaj uzvišeni pozdrav, je sa tri viša načela ljudske prirode, sa božanskom supstancom unutar čovjeka:
Sveti se ime tvoje. dođi kraljevstvo tvoje. budi volja tvoja.
Sada molitva prelazi od duhovnog na zemaljsko kraljevstvo:
Kako na nebu tako i na zemlji.
Četiri zadnje molbe su povezane s četiri niža načela ljudske prirode.
Koja molba je preklinjanje u odnosu na fizičko tijelo što će ga održati unutar planetarnog života?
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Što će reći u odnosu na održavanje eteričkog tijela?
Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Podešavanje onog što se odigrava kroz grijeh eteričkog tijela je ono što ovdje traži.
Što će sada tražiti s obzirom na astralno tijelo?
Ne uvedi nas u napast.
A s obzirom na ego?
Izbavi nas od zla.

Sedam molbi Očenaša se dakle vidi da izražavaju činjenicu da ljudska duša, kada ispravno stremi, preklinje Božansku Volju za razvoj sedam elemenata u ljudskoj prirodi koji će čovjeku omogućiti da nađe pravi smjer života u univerzumu, razvoj svih ovih sedam elemenata na pravi način. Kroz Očenaš, molitelj, u vrijeme kada moli, može se uzdići do razumijevanja razvoja sedmerostruke ljudske prirode. Slijedi da čak i kada su korisnici ovih sedam molbi najprostiji ljudi, koji ih možda uopće ne razumiju, ove molbe izražavaju za njih, također, duhovno znanstveni pogled na ljudsku prirodu.

Sve formule za meditaciju u najvećim svjetskim religioznim društvima kroz povijest imaju svoje porijeklo u duhovnoj znanosti. Analizirajte svaku pravu molitvu koja postoji — riječ po riječ — i naći ćete da to nisu nasumično nizane riječi. Nikada to nisu slijepi impulsi predivnih riječi nanizanih zajedno. Uopće ne; već je, mudar čovjek prilagodio oblik ovih molitvi prema mudrosti koju danas nazivamo duhovna znanost. Svaki pravi oblik molitve rođen je iz ovog velikog znanja; i veliki Inicijat koji je osnovao Kršćanstvo — Krist Isus — imao je na umu sedam načela ljudske prirode kada je podučavao svoju molitvu, izražavajući u njoj sedam načela prirode čovjeka.

Tako su uređene sve molitve. Da nije bilo tako, njihova snaga se ne bi prakticirala tisućama godina. Samo ovakav oblik je efikasan, čak i kod prostih ljudi koji ni najmanje ne razumiju dublje značenje riječi. Usporedba ljudskog života s pojavama u prirodi učinit će ovu molbu kroz pravu molitvom razumljivom i najprostijim ljudima. Promatrajte biljku. Ushićuje vas, premda možda ne znate ništa o velikim univerzalnim zakonima u skladu s kojima je nastala. Ona je tu, i može vas zanimati, ali ona nikada ne bi bila stvorena kada ne bi postojali iskonski, vječni zakoni prema kojima su neophodne kreativne sile utjecale na to. Nije potrebno da jednostavna priroda uopće zna ove zakone, ali ako će se stvoriti biljka to mora biti u skladu s njima. Slično, ni jedna molitva koja nije proizašla iz fontane mudrosti nema pravo značenje ni za učene ni za jednostavne.

Upravo u sadašnjem dobu oni koji su dugo promatrali biljku i primili njen blagoslov mogu doći do mudrosti u ovim velikim univerzalnim zakonima. Jer dvije tisuće godina Kršćani su se molili kao što prost čovjek promatra biljku. Dolazi vrijeme kada će on raspoznati snagu koju molitva posjeduje od dubokog izvora mudrosti iz kojeg je nastala. Svaka molitva, posebno središnja molitva kršćanskog života, Očenaš, izražava iskonsku mudrost. Kao što se svijetlost manifestira u svijetu u sedam boja, i temeljni zvuk u sedam tonova, tako i sedmerostruko ljudsko biće, stremeći gore svom Bogu, postiže izraz u sedam različitih osjećaja težnji koje su u odnosu sa sedam načela ljudske prirode i izražene su u sedam molbi Očenaša. Dakle, u duši antropozofa, ova molitva predstavlja sedmerostrukog čovjeka.